Nekada i danas

Ususret proslavi zlatnog jubileja župne zajednice (2)

Sjećanje svećenika Stjepana Jedanija na stradanje naselja "Mali Pariz" za vrijeme Drugog svjetskog rata.

SJEĆANJE VLČ. STJEPANA JEDANIA SVEĆENIKA U MIROVINI NA 27. LIPNJA 1944. GODINE KADA JE SLAVONSKI BROD NAJTEŽE BOMBARDIRAN

 

BIO JE TO STRAŠAN PRIZOR

 

TRI TJEDNA NAKON ISKRCAVANJA SAVEZNIKA U NORMANDIJ1120 SAVEZNIČKIH ZRAKOPLOVA BOMBARDIRALO SLAVONSKI BROD

 

Svi oni Brođani, posebno žitelji Malog Pariza, koji su se u Slavonskom Brodu zatekli 27. lipnju 1944 godine za cijeli su život zapamtili taj dan, dan kad su Saveznici, samo tri tjedna nakon iskrcavanja u Normandiji, s oko 120 zrakoplova u dva navrata bombardirali Slavonski Brod. Ovaj dan cijeli je život pamtila i Terezija Jedani, a i danas ga pamti njezinih četvero djece, tri kćeri i sin Stjepan, danas svećenik u mirovini. Toga je dana Terezija Jedani, u samo nekoliko sati ostala bez supruga Franje, djevera Gašpara i njihove majke, odnosno svoje svekrve.

Stjepan Jedani, tada dvadesetogodišnji sjemeništarac toga se kobnog dana nalazio u sjemeništu u Đakovu, ali iz priče svoje majke i sestara Ane i Ivanke kojima je tad bilo 13 i 9 godina i koje su bili svjedoci bombardiranja, do u detalje zna kako mu je poginuo otac, stric i baka koju su oni zvali omama. Od smrti svoje majke, a umrla je 6 listopada 1992., godine na Krku i sahranjena dva dana kasnije u Slavonskom Brodu, velečasni Stjepan živi u domu za svećenike u mirovini u Đakovu gdje smo ga i mi posjetili i zapravo se prvi put upoznali sa strahovitim posljedicama savezničkog bombardiranja Broda.

UMJESTO KUĆE RUŠEVINE

»Mi smo u Đakovu čuli kako se savezničke eskadrile odljepljuju od zemlje i lete prema Brodu, čak smo čuli i detonacije bombi i znali smo da je strahovito bombardiranje, ali kako su sve veze s Brodom danima bile pokidane saznao sam da se mojima nešto dogodilo tek 30. lipnja,« počeo je svoje sjećanje vlč. Stjepan. »Na samo Petrovo, kad su moji, kako sam poslije saznao, sahranjeni, bio sam strašno napet, dekoncentriran i nigdje nisam mogao naći mir, kao da sam imao predosjećaj da se nešto dogodilo. Dan kasnije, od jednog mladića koji je stigao iz Broda čuo sam da mi je nastradao otac, ali ne i da je poginuo, pa sam se sutradan, 1. srpnja uputio u Brod,« kaže velečasni Stjepan i sjećajući se koliko mu je vremena i muke trebalo da vlakom prevali tih 50-ak kilometara jer su tračnice bile iskidane, što od bombardiranja što od partizanskih diverzija.

Dolazak u Brod i susret s razrušenim gradom bio je za njega strašan šok. Još je teže bilo kad je stigao u Kumičićevu 29 gdje je umjesto obiteljske kuće Jedanijevih stajala hrpa ruševina. Kakva je to bila ruševina dovoljno kazuje podatak da je na njihovu kuću i dvorište palo 10 bombi. »Bio je to strašan prizor, sve razoreno, pusto, nigdje nikoga. Otišao sam i do kuće svog strica Gašpara koji je stanovao odmah do nas, ali ni tamo nisam zatekao nikoga od svojih. Od stanara sam doznao da se majka sa sestrama sklonila kod svoje majke u Relkovićevoj ulici«, ispričao nam je Stjepan Jedani kako je na koncu našao obitelj i saznao strašnu istinu.

MRTVI NA SVE STRANE

Kako su se Brođani već poprilično bili navikli na bombardiranja, tako su i organizirali život, pa su najnužnije poslove obavljali izjutra i navečer, a dan provodili po skloništima. Tako su i Jedanijevi obavili ono što su morali. Majka se vratila iz trgovine, a otac, inače strojovođa na željeznici upravo se vratio iz ložionice, kad su oko 9,30 sati začuli zrakoplove. Otac je povikao da se sklone. Majka i baka koja je živjela sa stricem, ali je tog jutra došla drugom sinu u kuću, sklonile su se u manji drveni svinjac, a otac se skupio na ulazu. Za njega je to bilo kobno jer ga je krhotina bombe koja je pala nedaleko pogodila u leđa i izašla kroz trbuh. Majka i baka su ga pokupile i odnijele do stričeve kamare gdje su ga sakrile i, budući da je otac bio živ, čekale povoljan trenutak da ga prenesu do vojnog saniteta koji se nalazio u Jajićevoj ulici kod Glogovice. Na putu do saniteta ponovno je počelo bombardiranje pa je majka koja je sama vodila oca morala ponovo potražiti skrovište i našla ga u bunkeru Ive Konstrenčića. Franjo Jedani, iako teško ranjen, bio je svega svjestan i poslao je suprugu Tereziju da se vrati kući i vidi što se tamo događa. U pravi čas, pokazalo se kasnije. Kad je Terezija došla kući našla je na ulici Anu i Ivanku koje nisu poslušale majku i otišle na Maltu, kako im je naredila kad je otišla s ocem, gdje je bilo sigurno sklonište. Da se majica nije vratila i na koncu ih ipak potjerala na sigurno, poginule bi i djevojčice, kaže Stjepan.

Nekako u isto vrijeme iz grada se vratio i stric Gašpar koji je odmah uzeo vatrogasnu uniformu kako bi se javio na zborno mjesto na Glogovici.

S njim je krenuo i susjed Gajer, također vatrogasac. Nažalost, stigli su tek prijeći cestu kad su ih sustigli »špliteri« jedne od bezbrojnih bombi bačenih na ovaj dio Broda. Kako se majka morala vratiti ocu koji je i dalje ranjen ležao u skloništu, baka Jedani bojala se sama ostati u kući pa je zajedno sa susjedom Bervald otišla u bunker kod Zrinušića gdje je već bilo šćućureno, vjerujući da su na sigurnom, 10 ljudi. No, strahovita detonacija i zračni udar koji je izazvala bomba koja je pala negdje u blizini bili su kobni i svih 12 ljudi je poginulo, među njima i Stjepanova »omama«.

Cijelo to vrijeme Stjepanov je otac bio živ i u bunkeru čekao da sanitet dođe po njega. Kad je oko 4 ili 5 sati poslije podne došao na red i bio prebačen na kola, preminuo je na putu do liječnika, a Terezija Jedani ostala bez muža, djeca bez oca, ali i bez bake i strica.

Ostatak rata, ali i prve poratne godine, dok Stjepan nije završio bogosloviju i stekao uvjete da je uzme k sebi, Terezija Jedani je provela u Perkovcima kod obitelji Funarić koja ju je primila u svoj dom. Velečasni Stjepan je Perkovčanima za gostoprimstvo zahvalio mladom misom koju je odslužio 1947. godine i koja je bila prva mlada misa u ovom selu. Nakon strašnih događaja koje je proživjela, Terezija je mir našla uz sina kojega je pratila gotovo 40 godina, pomažući mu i vodeći brigu o župnom dvoru gdje god je velečasni Stjepan Jedani službovao kao župnik.

(razgovarala M. Ravlić)

 

(Izvor: Župni ured, Arhiv)

Adresa: E.Kumičića 16, 
35000 Slavonski Brod
Tel./faks.: 035/410-559; 
mob: 091/5360512
E-mail:
zupaduhasvetog@gmail.com
Župnik: vlč. Florijan Kvetek
Župni vikar: vlč. Petar Maskaljević

RADNO VRIJEME ŽUPNOG UREDA TOKOM GODINE

Ponedjeljak: Neradni dan
Utorak: 9:00-12:00 i 16:00-18:00
Srijeda: 9:00-12:00 i 16:00-18:00
Četvrtak: 9:00-12:00
Petak: 9:00-12:00 i 16:00-18:00
Subota: 9:00-12:00

RADNO VRIJEME ŽUPNOG UREDA TIJEKOM LJETA

Ponedjeljak: Neradni dan
Utorak, četvrtak i subota:
9:00-12:00
Srijeda i petak: 16:00-17:30

ŽUPNI URED

Kontakt
Često postavljana pitanja